PREDRAGOCJENI DAR KOJI SVAKU DUŠU ČINI BETLEHEMOM

Vrijeme je darivanja, to blagoslovljeno vrijeme u iščekivanju blagdana Božića. «Rodio se Bog» klicat će božićne pjesme jer je Nebo darivalo zemlju. U tišini te noći koja osvijetli ljudsku povijest svjetlošću neba dogodilo se na neki način novo stvaranje. Kao na početku u nezamislivoj davnini Božja je Riječ darovala život. I reče Bog: "Neka bude ..." I bi tako. Bog nikada nije prestao darivati život.
Božja je Riječ odlučila postati čovjekom. Odlučio je Bog ući u darovani život i ostati trajno prisutan. Dogodilo se to u Betlehemu. Gle čuda, ta spilja nalazi se u gradu čije ime znači: BET-LEHEM = Kuća-kruha. Od početka svojih zemaljskih dana Božji Sin donosi novi život, mijenja život. Došao je promijeniti čovjeka. Ili bolje, došao je čovjeka vratiti Bogu i čovjeka vratiti čovjeku. Zato je čovjekom postao. Postavši čovjekom morao je i umrijeti. I opet izabra smrt koja daruje oproštenje, koja daruje život.

Čovjekov zemaljski život sažet je u riječi kruh. Imaš li svoj kruh? – Imaš i svoj život jer imaš od čega živjeti. Često ljudi kažu kad se bore za život: “Borim se za kruh svagdašnji” - ili “dok je kruha nema gladi”. Jednostavna zemaljska logika naše svakodnevice. I u nju Bog unosi promjenu. Jer prije nego će poći na križ odluči Kruhom postati i na taj način među nama ostati. Ostao je kao Kruh koji se lomi i opet daruje život, posvećuje naš kruh svagdašnji.
Lomi se taj Kruh već dvije tisuće godina i ne odustaje. Lomi se i razdaje, dijeli, pričešćuje. Želi da se njegovo rođenje dogodi u srcu svakog čovjeka. Želi da mu svaki čovjek Betlehemom postane, da primi dar s visina, da ga svjetlost Neba obasja.

Euharistija znači zahvalnost, zahvalnost na tom daru koji slavimo, koji primamo i čija «čest» - što znači «dio» – po «pri-česti» - postajemo. Svakom svetom misom, sa svakom pričešću čini nas više svojima, više Božjom djecom, baštinicima pripravljenog Kraljevstva Božjeg.
Zahvaljujemo Ti Novorođeni što se možemo Tvojim Kruhom nasititi i imamo priliku i sami Betlehemom biti. Rodi se u nama i nauči nas da se «lomimo za druge», i da po takvom darivanju budemo dio Tvoga novog stvaranja.

TKO TOGA NE BI ŽELIO? – BLAGOSLOV !

Nakon Božićnih blagdana po našim župama svećenici kreću u blagoslov obitelji. Ovih zadnjih godina često smo imali prilike vidjeti i na televiziji kako svećenici blagoslivljaju različite nove zgrade i objekte. Uglavnom se prikazivalo svećenika kako blagoslovljenom vodom škropi ljude ili predmete. Neki su o tome već počeli i pogrdno pričati da je toga previše. A znalo se čuti: “Što to uopće znači? - Zašto svećenici škrope i mole, čemu to? To i onako nije sakrament!” Kao da smo izgubili smisao i zaboravili značenje blagoslova. “Blagosloviti”, jednostavno rastavljeno, znači nekoga “blago - osloviti”. Tko to od nas ne želi biti “BLAGO OSLOVLJEN” kad ga netko doziva, kad mu se netko obraća. Nekoga blago osloviti znači iskazati mu naklonost, poštovanje, privrženost, blagost, milosrđe, praštanje i ljubav. Ali blagoslov je više od toga.
“Blagosloviti”, mogli bismo rastaviti i kao “blago - sloviti”, o nekomu lijepo pričati, s naklonošću i pažnjom, vrednujući njegove vrline i zasluge. Blago sloviti (govoriti) znači paziti da slušatelja ne povrijedim, imati obzira prema njegovoj dobi i raspoloženju ili stanju u kojem se nalazi. Nekomu prići “BLAGO SLOVEĆI” znači uočiti njegovu potrebu za utjehom, okrepom, ohrabrenjem i nježnošću. Da ga ne povrijedim nego osokolim i podignem. Tko to ne bi poželio da mu drugi uvijek tako pristupaju. Ali blagoslov je i više od toga.
Blagoslovi koje dijele svećenici kad posjećuju ove dane obitelji ili drugim zgodama, ne čine to u svoje ime. Čine to u ime Isusa Krista koji se rodio i postao blagoslov za svakog čovjeka kao najveći Božji dar ljudima svih vremena. U Kristu smo od Boga “blago oslovljeni”, Bog se obratio čovjeku i obraća mu se sa svakim blagoslovom na poticaj, na ohrabrenje - na spasenje. Jednako tako u Isusu Bog o čovjeku “blago slovi” pristupa mu da ga utješi, ohrabri i pokaže Put Istine koji vodi u Život.
Po Novorođenome Bog je blagoslovio svijet i svaki je blagoslov znakom toga dara. Svaka naša riječ i djelo mogu biti blagoslovljeni, a s njima onda i naše postojanje, jer pozvani smo biti jedni drugima blagoslov. Tko toga ne bi želio, bilo kao primatelj ili djelitelj ?

RASPORED BLAGOSLOVA OBITELJI U ŽUPI SVETOG KRIŽA

* ponedjeljak, 27. prosinca – Turkovići i Puškarići I. dio (2 svećenika) i Hreljin (1 svećenik)
* utorak, 28. prosinca – Puškarići (nastavak), Marković selo i Hreljin (nastavak)
* srijeda, 29. prosinca – Sv. Petar (3 svećenika)
* četvrtak, 30. prosinca – Podvrh (3 svećenika)
* petak, 31. prosinca, samo do podne, preostali dio – Podvrh (nastavak - 3 svećenika)
* Nastavak blagoslova kuća u ponedjeljak, 3. siječnja – Žegar, Žegar I i II (3 svećenika)
* utorak, 4. siječnja – sva ostala naselja Žegar III i ostali (3 svećenika)
* srijeda 5. siječnja – Proce (3 svećenika)

Na blagdan Tri kralja objavit ćemo preostali dio blagoslova obitelji koji će ići otprilike ovim redom: Lomost (Škrile i druge ulice), Lomošćanska i Sv. Rok, Pešćenica, Bolnička i Sv. Jakov, Šetalište Krlenac, Bukovnička, Prapuće, Zagrad i sam centar grada.
Kako možete primjetiti nismo precizno navodili ulicu po ulicu jer se još malo moramo snaći. Vjerujemo da ćete imati razumijevanja jer smo obojica novih svećenika u Ogulinu. Do blagdana Tri kralja u blagoslovu će nam pomagati vlč. Richard Pavlić, a potom franjevci iz Plaškog (fra Slavko Antunović i fra Slaven Mijatović).

Željeli bismo, kroz ovu Godinu EUHARISTIJE, dublje zaći u najveću tajnu naše vjere koju nam je Krist ostavio da trajno budemo s Njim povezani. Donosimo nastavak razmišljanja o Euharistiji.
GODINA EUHARISTIJE (2): ESHATOLOŠKE DIMENZIJE EUHARISTIJE
Pavlove poslanice daju nam naslutiti da je i on, Pavao, bio uvjerenja da će se Kristov dolazak zbiti još za njegova života. Dosta je pogledati tekst njegove najstarije poslanice (to je ujedno najstariji novozavjetni tekst koji imamo, napisan oko 50. god.):
«Nećemo da budete u neznanju, braćo, glede onih koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade. Doista, ako vjerujemo da Isus umrije i uskrsnu, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime. Ovo vam, uistinu, velimo po riječi Gospodnjoj: mi živi, preostali za Dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji su usnuli. Jer, sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima, u susret Gospodinu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom. Tješite se, dakle, uzajamno ovim riječima!» (1 Sol 4,13-18).
Uzvik «Maranatha» nije bio samo poklik i zazivanje na euharistijskom sastanku. On je bio i parola, lozinka nade kojom su se prvi kršćani pozdravljali. O tome nam svjedoči 1Kor 16,22, gdje Pavao završavajući svoje pismo Korintskoj zajednici izražava svoju i njihovu nadu i molitvu za Gospodinov dolazak.
Ivan apostol svoje Otkrivenje također završava zazivanjem Gospodinova dolaska. On predvodi (zanimljivo je da to Pavao ne čini Korinćanima koji su bili Grci i aramejski im je bio stran, ali izgleda da je upravo u tom aramejskom obliku »Maranatha» bio u potrebi i na neki način zajednička lozinka prepoznavanja i nade!) izraz «Maranatha!»:
«Svjedok za sve ovo govori: «Da, dolazim ubrzo!» Amen! Dođi Gospodine Isuse!» (Otk 22,20).
I Ivanovo svjedočanstvo nosi u sebi dvostruki eshatološki izraz: silovite molitve za Gospodinov dolazak, ali i sigurnosti da će Gospodin doći. Ivanov nam izričaj također otkriva uvjerenje u skori Gospodinov dolazak: «Da dolazim brzo…» Uvjerenje, koje je izgleda bilo općenito u ranoj Crkvi, da će oni biti još za zemaljskog života dionici dolaska punine Kraljevstva Božjega, Kristove parusije (svečani drugi dolazak!).
I Euharistija koju nam opisuje Pavao u svojoj poslanici Korinćanima isto nam svjedoči. To je ujedno najstariji izvještaj o ustanovljenju Euharistije na zadnjoj večeri. Pavao ga je sam primio kao «tradiciju», predanje i pokazuje svu svoju brigu da ga vjerno preda: «Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši, razlomi i reče: «Ovo je tijelo moje - za vas. Ovo činite meni na spomen.» Tako i čašu po večeri govoreći: «Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite, kad god pijete, meni na spomen.» Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete, dok on ne dođe. Stoga tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje.» (1Kor 11,23-27).