----Isusova žrtva jest jednokratna. Svojom savršenošću ona je jednom zauvijek postigla ono što dosada žrtva nije uspjela. «Svi su, zaista, sagriješili i potrebni su slave Božje; opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu. Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri.» .

----«Znamo doista: Krist, uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt njime više ne gospoduje. Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek; a što živi, živi Bogu.».

----Krist više ne umire. On je došao pred Oca svojega i našega «da se pojavi pred licem Božjim za nas» (usp. Heb 9,24). Prema tome, ako je Euharistija živa, onda to može biti samo ova, jednokratna, Isusova, jednom prinesena, a po euharistijskom slavlju uprisutnjena stvarno u zajednici koja slavi Euharistiju. No to će biti još jasnije, kad pogledamo i slijedeće elemente.

----Događaj zadnje večere. Veliki četvrtak, dan prije Isusove muke i smrti. Učenici s Isusom blaguju Pashu. U jednom trenutku Isus mijenja njezin tok. Uzima kruh i nakon uobičajenog blagoslova i lomljenja pruža ga učenicima: «Uzmite i jedite, OVO JE TIJELO MOJE KOJE SE ZA VAS PREDAJE!» Uzimajući čašu s vinom govori im: «Uzmite i pijte, OVO JE KRV MOJA… KOJA SE PROLIJEVA ZA VAS…» Čitajući evanđeoske izvještaje i Pavla (1Kor 11,23-25) o ustanovi Euharistije, svuda ćemo naći isto: Isus upotrebljava žrtvene izraze za svoje tijelo i svoju krv. Njegovo se tijelo predaje a njegova krv prolijeva. Povijesno se ta žrtva darivanja dogodila drugog dana, ali Isus ovim činom očito tvrdi da učenici već sada dolaze u dodir s njegovom žrtvom na križu, blagujući to Tijelo i pijući njegovu Krv. Kako? Što je premostilo tu kronološku razliku?

----To je bila Isusova osoba, ona je nosilac te žrtve i toga darivanja. Iz onoga što smo u prvom dijelu rekli vidimo da je težište Isusove žrtve i otkupljenja u njegovoj nutrini, u poslušnosti kojom do kraja želi slušati svojega Oca. iz takvog stava i usmjerenja onda vanjski čini dobivaju svoju vrijednost i značenje. Kad kažemo da je Isusova osoba premostila kronološku razliku između Velikog četvrtka i petka, zadnje večere i žrtve križa, onda to znači da je Isus tu na zadnjoj večeri isti onaj i onakav kakav je na križu s istim stavovima poslušnosti i darivanja. Već tu na zadnjoj večeri on je onaj koji se daruje za ljude, koji u sebi nosi poslušnost Ocu do kraja. On je ta žrtva, a ne vanjske okolnosti. One su izraz njegove žrtve. Upravo stoga su učenici i mogli već na veliki četvrtak doći u dodir i blagovati Tijelo koje se daje i Krv koja se prolijeva za njih i mnoge druge (u grč. izvorniku su izrazi «dati» i «prolijevati» u participu prezenta pasivnog! – što znači trajnost radnje). Upravo zato jer je osoba nosilac čina i oni postoje ovisno o njoj, Isus je mogao na zadnjoj večeri «anticipirati» Veliki petak i dati učenicima svoje žrtveno tijelo i žrtvenu Krv. I ne samo to! Rekao im je neka i oni čine tu gestu njemu na spomen. I kako nam novozavjetni spisi svjedoče, zajednica je bila vjerna ovoj Isusovoj želji.